Osoba s invaliditetom nije ništa manje vrijedna od osobe bez invaliditeta!

avg 1, 2021 | Novosti

 

Društvo u Bosni i Hercegovni je takvo da sve što je drugačije se dočekuje u obliku diskiminacije ili posmatra kao žrtvu. Upravo u tom slučaju i osobe s invaliditetom se gledaju kao žrtve, sa nekim sažaljenjem i žudnjom da im se pomogne. Naravno, na neki način je to i razumljivo od strane društva. Međutim, potrebno je da se sistemski počne raditi na ovoj problematici, jer ona ne seže samo u društvo tj. pogled jednog pojednica na sve ostalo, već je to problem koji se pojavljuje od osnovnog obrazovanja, preko odrastanja, odgoja i samih medija. Osobe s invaliditetom su izuzetni sportisti, umjetnici, naučnici i jako sposobne osobe, koje ne treba gledati kroz prizmu invaliditeta.

Biti osoba s invalidietom, ne znači ništa manje i ništa više, nego biti osoba bez invaliditeta. Uključenost u društvo i samo prihvatanje osobe s invaliditetom, treba da budu naša svakodnevnica. Kada govorimo o ovoj tematici važno je pomenuti sve one segmente koji su doprnijeli tome da se na neki način osobe s invaliditetom gledaju kao žrtva ili predstavljaju u javnosti kao takve. Upravo je to tematika o kojoj bi se trebalo pričati, te raditi na izvještavanju o osobama s invaliditetom i kreiranju njihovih profila kroz medije.

“Preporučuje se svim urednicima i novinarima da sebi postave četiri pitanja o prikazivanju osoba s invaliditetom u elektronskim/printanim medijima, a to je da li je prikazivanje osobe s invaliditetom zaštitničko, da li je osoba s invaliditetom prikazana kao žrtva, zatim da li prikazivanje demonizuje osobu s invaliditetom. Također, moguće je umjesto toga, da li se osoba/lice s invaliditetom posmatra kao bilo koja druga osoba,“ navedeno je u kodeksu o načinu predstavljanja osoba s invaliditetom u medijima Myrights.

Upravo zbog ovoga što je pomenuto i načina izvještavanja o osobama s invaliditetom, kreira se mišljenje da osobe s invalidietom su bespomoćne. Uzimajući u obzir da je televizija, ali i drugi mediji kreator javnog mnijenja i da ono što se plasira kroz medije, drugima stvara sliku o toj tematici; shodno tome bi se trebala obratiti pažnja na sadržaj i njegov plasman.

“U medijima najčešće čujemo priče o osobama s invaliditetom viđene iz perspektive populacije osoba bez invaliditeta. Tako, naprimjer, nema izvještaja ili članka o nekom opštem životnom pitanju koje se odnosi na cjelokupnu populaciju viđenu očima osobe s invaliditetom ili djeteta s invaliditetom. Na primjer, u dječijim emisijama, u kojima se u svakoj epizodi predstavlja jedno dijete koje govori o svojoj svakodnevnici, prijateljima, interesovanjima, nikada nećete vidjeti dijete s invaliditetom. Ovakvim odnosom medija prema djeci s invaliditetom stiče se utisak ili da u našoj državi ona ne postoje ili da ne zaslužuju da budu tretirana kao druga djeca”, stoji dalje u  kodeksu o načinu predstavljanja osoba s invaliditetom u medijima Myrights.

Važno je pomenuti i to da u većini slučajeva osobe s invalidietom prilikom gosotovanja na televizijama budu uskraćena toga da završe svoje rečenice, jer traje predugo. Zbog toga, od izuzetne je važnosti da se, ono što je rečeno od strane osobe s invaliditeom, ne pojašnjava ili ne prepričava. Podjednako je važno prikazati osobe s invaliditetom kao jednake. Neka govore same u svoje ime, te naglasite dobre izjave i dopustite im da pokažu svoju osnaženost. Potrebno je pristupiti tome da se  pokažu svakodnevne situacije koje uključuju osobe s invaliditetom, prije nego situacije povezane sa invaliditetom.

Da li je medijski svijet ipak svjestan problema diskriminatornog izvještavanja?

Mediji su ti koji kreiraju javno mnijenje o nekoj tematici, te upravo ta tzv. sedma sila odlučuje šta će staviti u žiži javnosti, a šta ne. Novinarski članci i tekstovi nastaju od strane novinara koji izvještavaju o temama o kojima oni misle da treba ili koje su aktuelne. Iako problematika osoba s invaliditetom nije toliko aktivna u izvještavanju, postoje i oni predstavnici medija koji smatraju da se o ovoj temi treba posvetiti s više pažnje.

“Jako malo se u medijima daje medijskog prostora osobama s invaliditetom. Ako još dodamo tome da su to vrlo često prilozi i priče koje su plaćene marketinški onda možemo shvatiti koliko nema ni empatije, ni brige. Nedostatak senzibiliteta za izvještavanje o ovoj temi podjednak je problem kao i senzacionalizam kada se u medijima govori o osobama s poteškoćama koji je sve češći u svim sferama izvještavanja a posebno prema ovoj temi. Također, ukoliko i pronađemo tekstove o ovoj temi vidimo da isti jako često su šturo napisani ili reda radi. Ukupno sve zajedno to je jedan začarani krug. Mediji su posvećeni najčešće aktuelnim temama dok važne zapostavljaju sve onda do trenutka kako bi žargonski rekla dok to nije IN”, izjavila je za Global Analitiku, Azra Mustedanagić, novinarka Face TV-a.

Iako se situacija posljednjih decenija popravlja u smislu davanja nešto većeg medijskog prostora osobama s invaliditetom, svima nama je jasno da je to i dalje nedovoljno i da se vrlo često dešava da te bitne teme izbjegavaju kako se ne bi ni o čemu talasalao.

“Obično se medijski natpisi svode na dodjele jednokratnih pomoći, izgradnju trotoara sa spuštenim dijelom ili nekih rampi. Međutim, i to se koristi u svrhu promocije političkih struktura koje iz budžeta koji pune građani finansiraju te sitne radove i pomoći, pripisujući sebi junačka djela pomaganja ugroženim kategorijama”, pojašnjava novinarka Andrijana Pisarević, Srpska Cafe.

Dalje Pisarević navodi da su osobe s invaliditetom uglavnom “osuđene” na pomoć pojedinih institucija i pojedinaca na funkcijama i poslovima koje (ne)obavljaju, pa se u svojim medijskim istupima ustručavaju pričati o nagomilanim problemima, kako ne bi nekome povrijedili osjećanja ili se, ne daj Bože, zamjerili nekom službeniku od kojeg im zavisi neka usluga ili pomoć. “Na taj način čuvaju postojeće stanje od potencijalnog narušavanja, ali dugoročno prave veći problem jer kvalitet usluga ne dobija nadogradnju i ne popravlja se. Ovo bi trebalo da prepoznaju upravo ljudi koji odlučuju o pomoći osobama s invaliditetom, kao i novinari, čiji bi senzibilitet morao biti daleko kvalitetniji i ići u pravcu izgradnje sigurnijeg društva i institucija, takvih u kojima će svi ljudi kojima je potrebno dobiti adekvatnu brigu, a ne minimalnu.”

Da situacija ne ovisi od toga da li je medij javni ili privatni, pokazuju nam i medijski materijali javno dostupni, gdje se o problemima, ali i uspjesima osoba sa i bez invaliditeta drugačije izvještava. Nije se jednom desilo da uspjeh osobe s invaliditetom prođe potpuno neopaženo, dok ne ostvari neki uspjeh na mnogo većem nivou, poput evropskog ili svjetskog.

“Osobe s invaliditetom nisu baš zastupljene u medijima koliko bi trebalo da je tako. To se dešava, barem prema mom mišljenju,  samo kad je neki datum za obilježavanje osoba s invaliditetom. Ako pogledamo dublje i šire, u Bosni i Hercegovini postoje uspješne,  obrazovane, poduzetne osobe koje pored svojih poteškoća obavljaju uspješno svoje poslove i grade karijere. Sportske uspjehe ne treba ni spominjati u ovom konktekstu, jer BiH ima jako uspješne predstavike u parasportovima. Smatram da bi svakako trebalo više pažnje, medijskog prostora, posvetiti osobama s invaliditetom. Bez obzira kojom profesijom se bavili i šta radili”, poručuje Muhamed Mizić, novinar BHT1.

Uzimajući u obzir mišljenja novinara, potrebno je ukazati da su novinari i donekle svjesni da mediji prave propuste, odnosno da ne posvećuju dovoljno pažnje nediskriminatornom izvještavanju o osobam s invaliditetom.

(Eldar Abaz/globalanalitika)